Vinopis Dragana Marijanovića

Miholjsko sunce u čovjeka pritisnutoga urbanom svakodnevicom, gradskom gužvom i izbornim svinjarijama obično budi potrebu za mirnoćom. A nju se u Mostaru rijetko može uživati.

Dakle, u terenca, pa prema Međugorju.

Dvadesetak kilometara od ove vreve, i već ste u ambijentu koji kao da je umetnut u naše okruženje. Trsovi, trsovi, trsovi...Grožđe na prikolicama, modro i zlatno, vagoni slatkog bobica na putu do podruma. Kiša je malo odložila svršetak berbe, pa su miholjski dani ispratili posljednje grozdove od vinograda do onih moćnih vinofikata, velikih okomitih cisterni koje će, u samo dva dana kisikom odvojiti opnice i košnice od onog mesnatog i slatkog omamljujućeg sadržaja, što će se fermentacijom pretvoriti u svete kaplje i uljepšati nam jesen.

Kava je u Međugorju, nekoliko upita ruksacima pretovarenih bjelosvjetskih tragača za molitvama na koja nisam znao odgovora, te se uputih zapadnom izlazu iz svetišta u potrazi za Miletinom i podrumom Buntić. Dakako, na tom putu puno je podruma, no htio sam baš u ovaj, jer nekoliko sarajevskih noći u društvu uglednih tamošnjih vinopija istisnulo je iz mene obećanje da ću otići do tog podruma u nastojanju da im dočaram kako i gdje se pravi vino kojega tako obožavaju. Da sam podrum našao lako-nisam. Da sam kanio radi toga odustati, također nisam. Moji domaćini, braća Pero i Marin Buntić doduše su mi mobitelom skrenuli pozornost da se spustim sa uske miletinske ceste kod velike košćele, ali to je isto kao da vam neko u meksičkoj pustinji kaže da skrenete kod velikoga kaktusa. Jer tu svako deseto drvo nije veliko i nije košćela! Ha, zato upadam u vinograd. Ljudi su pri kraju berbe, još prikolica-dvije, i to je to za ovu godinu.
- Čiji je ovo vinograd, ljudi!

- Naš!
E, jeste mi puno rekli.
- Pa, kuda ćete s grožđem!
- U Buntića!

E, ovo je već nešto. A dobro je imati i sina koji voli fotografirati. Ajde, mali, radi nešto! Modri se Blatina u rukama, na dlanovima genetski vezanima stoljećima za te dvije endemske i u vinskom svijetu sve priznatije žilavke i blatnice, sorte koja daje tako osebujna vina, trpka i jaka, o kojoj pjesnici, pisci i putopisci još nikada ne rekoše dovoljno, a legende o tim božanskim kapima kruže kroz povijest od vrijednih Ilira, Rimljana koji su ovim nasadima udjeljivali posebnu pozornost, taj mošto njegovaše i Slaveni i Bizantinci, a Hercegovci već stoljećima nastavljaju priču o tom famoznom moštu. Puna nas prikolica dovede do podruma, uređenog na tipičan način, na kakav zaadnjih desetak godina ugledni ovdšanji vinari uređuju svoje podrume. Obično su to četiri odjeljka: jedan, onaj najveći, napunjen je ogromnim prokromskim i rostfrajnim okomitim buradim s po desetak tisuća litara kapaciteta, drugi je onaj emotivni, s drvenim bačvama i taj najljepše miriše, tu zri barrique, vino koje se čeka dugo, a pije bogme brzo. Dobar dio podruma i u Buntića je ostavljen za vinoteku, s posebnim odjlom za arhivska vina. Onda dio za rakije, od orahovače i višnjevače, do klasične loze. Dakako, jedan dio ostavljen je za svakodnevne poslove proizvodnje i pakiranja, etiketiranja i svega onoga što podrazumijeva ozbiljno bavljenje podrumarstvom. Marin mi, autoritetom šefa proizvodnje i nesumnjivim poznavanjem podrumarstva, objašnjava sve što o tom podrumu i njegovim vinima trebam znati. I to da je ćaća Martin, utemeljitelj podruma još živ i u dobroj snazi. Pero domeće da je još vrlo aktivan. I u poslu a bogme ni vino ne drži daleko od sebe, jer energija koju troši radeći svakodnevne poslove, još ga drži na dnevnoj granici od dvije popijene boce. Bog te poživio Martine! No, Martin nije pohotno prihvatio baš sve što nove tehnologije života, blizu podruma nameću, ne, taj još uživa u mukanju krave koja žulja ostatke sasušene trave iza obiteljske kuće, i miriše stajnjak djetinjstva. Svaka čast, dide!

Davno je počela njihova obiteljska podrumarska istorija, negdje 1921. počeli su s podrumarstvom, bilo je to vrijeme razmjene duhana i vina za svinje i druge potrepštine, sve pod oštrom paskom policije s kojom se ovaj narod nikada nije ljubio. Podrum je u komunizmu preživio kako su preživljavali i drugi privatni podrumi, vino je stajalo u isključivo drvenim bačvama, valjalo ga se rješavati brzo, bila su to ona zlatna vremena kada smo s demižanama mešu nogama putovali u gradove u kojima smo studirali ili imali druga posla, a to vino i nešto skrivene i tanko narezane škije, obično su nam bili ulaznicama u nova društva. A svako od njih od nas ništa drugo nije tražio, nego li to vino. O vojsci da i ne govorim. Ukratko, otvaralo nam je sva vrata. Buntići su svoje vino počeli puniti u boce i etiketirati ga pod današnjim imenom negdje početkom sedamdesetih prošloga stoljeća, i bilo je to uglavnom tapkanje u mjestu, jer bilo je teško plasirati proizvod, makar bio i tako kvalitetan, pored tada sjajno organizirane društvene proizvodnje vina u zapadnoj Hercegovini. No, pod kraj prošloga rata, i podrumi vinarije Buntić, kao i mnogi drugi ovdašnji privatni podrumi, biješe velika ulaganja, dolazi do gotovo revolucionarnih ulaganja po osnovama teško zbavljenih kredita s prilično neljudskim kamatama, no ipak, podrumi se dograđuju, cijene prokromskih posuda bjesomučno poskupljuju, kadšto čak i po dvjesto posto odjednomm ali podrumarstvo nije posao od kojega se lako odustaje, makar se vinari nikako dočepati pozitivne nule. Ulaganja su ogromna, ni prodaja nije problem, dapače, ova su vina sve cjenjenija, sve je više restorana u velikim gradovima koji vole imati ova, makar i skupa vina, u odnosu na jeftine uvozne surogate koji su rak rana domaćoj proizvodnji. No, to je posve normalno za zemlju koja još nije uspostavila državu u kojoj se uopće brine o bilo kakvoj domaćoj proizvodnji, a hercegovačaka žilavka i blatina zapravo su našim najjačim izvoznim brandovima! Ali, to se očito nikoga ne dotiče, pa svi vinari muku muče s naplatom teško proizvedenih kapljica ovogn božanskog mošta, rado traženog i nerado plaćenog!

Marin me upoznaje da je kapacitet podruma preko 50 000 butelkja, dakle, radi se o podrumu srednje veličine, koje proizvodi doista vrhunska vina. Buntići ulažu i u nove vinograde, a kako se ovdašnji ljudi sve više posvećuju vinogradarstvu, nije problematičan ni dokup grožđa.
- Pero, od mostarskog južnog raskrižja i onih ogromnih vinograda Hercegovina, pa evo sve zapadnije, sve je više novih vinograda. Kakva je tvoja procjena o prijeratnom i današnjem broju trsova?
- Pa mislim da je broj lozas dostigao polovinu prijeratne količine, što uopće nije loše. Uz državni poticaj vinarima, kroz manje od deset godina taj bi se broj sustigao. Količina vina koja se sada proizvodi je negdje oko dvadeset milijuna litara, dakle, po pet litara na svakog stanovnika zemlje. Nije to količina koja bi trebala imati probleme s plasmanom, ali taj uvoz jeftinih i loših vina je nekotrolirano velik.

I Buntići razmišljaju svoje proizvode dodatno približiti kupcima. Pero, koji je zadužen za marketing i prodaju, s bratom Marinom planira izmjestiti podrum u veliki vinograd koji gravitira Međugorju, te brojne međugorske turiste, čiji je godišnji dnevni prosjek ovdje preko tri tisuće, dovoditi8 u vinograd na kušanje vina, što je doista atraktivna zamisao, poglavito i s toga što će to biti i odlična prigoda za predstavljanje i plasman domaćega etno.kulinarstva, a valjda će se napokon ostvariti i započeti projekt Vinske ceste, pa se valja ponadati da će stvar s hercegovačkom blatinom i žilavkom te ovdašnjim rakijama napokon doživjeti puni procvat, a to se bez dobre turističke promidžbe ipak teško ostvaruje. Uostalom, berba grožđa svuda je atrakcija u svijetu, ne dolazi li najmanje pet tisuća Slovenaca ujesen brati mandarine u dolini Neretve, pa se valja ponadai da će i mnogi međugorski gosti poželjeti ovdje trgati grožđe. Samo im valja ponuditi. Dotle sami vinari trebaju urediti međusobne odnose. Katkada me podsjećaju na nesložne nevjeste. Utrkuju se na lokalnim razinama, a imaju svjetski proizvod. U svakoga se vinara vina ovdje isto zovu, samo su podrumi različiti. Boljim organiziranjem svoje udruge, poštenijim međuodnosima koji isključuju zavisti, oni zajednički mogu napraviti bum na tržištu s ova dva jedinstvena brenda. I Buntići se slažu. Uostalom ,jedan Gerard Depardieu, svjetski glumac i poznati vinoljubac -.

Pa, zaboga, Parižanin je! -pred tri godine kušao je Buntića žilavku, i, da prostite, pristojno srknuo. I poželio ponijeti bocu iste u Pariz. Bio je iskreno iznenađen kvalitetom. I to ne treba čuditi, jer se radi o doista vrhunskim vinima. Ali treba čuditi ta marketinša šutnja naših vinara. Jer, primjerice da je jedan Depardieu kušao neko vino u francuskoj provinciji, taj tamošnji vinar napravio bi cijelu priču od toga.

A ovako sam ja tu fotografiju morao vaditi iz Buntićeve fine prašine što prekriva stare slike i arhivske boce u kredenci iz prošlog stoljeća.

Eto, toliko ja O Buntića podrumu i njegovim sjajnim vinima, valja se prestat raspitivati, jer br'te valja štogoć i popiti. Pa sam krenuo s izvrsnom travaricom, te se dao na žuljanje pršuta, potom se sagnuo pod jednu drvenu bačvu.

Ostalo je bila čista poezija.